четвртак, 20. децембар 2012.

Homemade

Prije par nedelja dobili smo divan buket cvijeća, upleten sa vijenčićem od grančica. Cvijeće se osušilo, a vijenčić je ostao. Upravo taj vijenčić je pokrenuo čitavu ovu priču. Odmah me asocirao na one novogodišnje vjenčiće, pa sam odlučila da ga iskoristim i udahnem mu novi smisao.

I tako uz jutarnji čaj...








...prošlogodišnje kugle...


...resto kićanki sa vjenčanja...


...korak po korak...



Ta na na Na...


...i dok ne dobije jednu veliku crvenu mašnu, za koju će moći da se okači, zauzeće poziciju na polici, pored polu :) portreta, Alan Fordova, Dilan Dogova, ostalih stripova i prasenceta...




недеља, 02. децембар 2012.

Obrada vs. Original

Nouvelle Vague vs. Manu Chao 



Mala Vida



Nouvelle Vague vs. Tuxedomoon  



In a manner of speaking


Night shift vs. Sade 



No ordinary love


Night shift vs. Eurythmics




Here comes rain again


Hotel Costes 3/Shirley Bassey vs. Love story (film music)




Love story


среда, 24. октобар 2012.

понедељак, 10. септембар 2012.

Sasvim lično


Nema me na blogu već vise od mjesec dana. Pauza, velika pauza. U svijetu blogera-nedopustivo. Oprostićete mi, imam valjan razlog. Pripremala sam vjenčanje. Ne bilo čije, već svoje. Da, nisam više gospođica. Čudno zvuci to "gospođa", preozbiljno, još se navikavam.

Maj i septembar mi nekako dođu mjeseci vjenčanja i baš zbog tog sam ih izbjegavala. Ne volim klišee, pa tako nisam ni željela da obilježe moje vjenčanje. Ali, igra slučaja, i moje vjenčanje se sa 25-og avgusta (inače rodjendana mog muža, evo opet ono "muž"', jos uvijek čudno zvuči) pomjerilo nedelju dana (zbog posta) na 1-vi septembar. I tako nas dvoje uplovismo u septembar i u bračne vode. Kao školarci. Prvi septembar. Nova školska godina. Za nas bračna godina.

Za mene su svadbe, kao sto kaze Balašević, parada pijanstva i kiča. Iako nisam željela svadbu, pristala sam na nju, ali pod mojim uslovima. I nisu to nikakvi posebni uslovi. Samo sam željela da bude moderna svadba. Porodica, prijatelji, prijatan ambijent, kratka haljinica, leprsava kosa, običaji svedeni na minimum, salsa, konfete, baloncici od sapunice, leteci lampioni... Sve je bilo važno.

A uz sve to ide i stres. Posebno dan, dva pred vjenčanje. U tim danima ne znate gdje vam je glava i naravno nešto obavezno zaboravite. A tek ono neplanirano...pfff...to vas tek dokrajči. Bilo je svega. Vratili su nam goste sa granice, zbog istekle lične karte i zbog greskom ponesene vozacke umjesto lične. Tetka i teča mog supruga su danima pokušavali da polete iz New Orleansa, u čemu ih je omeo uragan, i na kraju nisu ni stigli na svadbu. Kum je stigao iz Kazahstana, a torbe su mu ostale na aerodromu u Moskvi. Jedna od torbi (u kojoj je bilo odijelo) je stigla neposredno prije crkvenog vjenčanja. A cipele su bile u drugoj torbi... Povrh svega toga, negdje usput je pokupio virus, pa je vecinu svadbe preležao u našoj mladenačkoj sobi. Moja kuma nije bila zadovoljna kako su joj napravili bidermajer (meni se svidio). Ja sam bacala bidermajer dva puta, jer su ga prvi put hvatali dječaci, što me je u tom trenutku iznerviralo, a kasnije mi je bilo simpatično. Torta je kasnila, ali je zato bila pedivna i preukusna (uopste nisam pristrasna).U svadbenom plesu (salsi) smo griješili, mada je gostima izgledao savrsen. Toliko o čudnim slučajevima okolnosti... A o onim divnim trenutcima će vam pričati naši gosti, a vjerujem da ih je bilo mnogo više.

Oni koji su prošli sve ovo, shvatiće me. Onima koje tek čeka svadba savjetujem da budu pripremljeni na neočekivano. Sve u svemu, to je jedno divno iskustvo! 

p.s. I ne mislim više da su svadbe parade pijanstva i kiča. Bar mislim, da ova naša nije bila... ;)